On smatra da se sudovi mogu uzimati samo kao verovatni, ali ne kao istiniti.
Budući da biva zarobljena telom, ona zaboravlja sve što je videla u carstvu ideja.
Tako on, na primer, na osnovu stava da je prostor u sebi beskonačno deljiv dokazuje da nema kretanja.
U tom uverenju podržalo ga je i iskustvo ranijih filozofa, koji su davali prioritet umnoj, a ne čulnoj spoznaji.
Tales (Θαλῆς ili Θάλης, 624–547) kaže da je prauzrok voda, Anaksimen (Ἀναξιμένης, sredina 6.
On nije samo originalan filozof, on je sistematičar svega što je Grčka do njega stvorila na filozofsko-teorijskom području.
U tome leži i etički smisao neoplatonizma: postizanje željenog mira moguće je samo u ekstazi.
Spoznaja prirode i njenih zakona jedini je način da se ovlada strastima.
Način života helenskog čoveka, dok je još živeo u plemensko-rodovskim grupama, bio je mitološki.
U polemikama je Protagora argumentima i protivargumentima izoštravao misli zadivljujući tom svojom sposobnošću sve prisutne.
U nastojanju da kao cilj spoznaje istakne razumevanje logosa, Heraklit prvi pokreće pitanje mogućnosti spoznaje.
Aristotel, nasuprot Platonu, nastoji dokazati da je prva i prava supstancija ili istinsko bivstvo (οὐσία) – pojedinačna stvar.
To savršenostvo bitka izrazio je Ksenofan stavom da je Sve – Jedno, ograničeno, nepokretno i oblika kugle.
Materija je za Aristotela ograničavajući princip baš time što je pasivna, ona je ono što se opire formi, ona je sputavajući princip u kretanju.
U tom kretanju dolazi do sudara iz nepredviđenih unutrašnjih razloga, do prekida kretanja po nužnosti i nepredviđenog skretanja atoma.
Po njemu, materija mora ostati nepromenljiva i nepokretna jer je pokreću dva spoljna principa.
Ipak je on objašnjenje sveta i čoveka u njemu potpuno izvukao iz mitološko-religiozne sfere.
