Bošnjački lingvisti su, uz obrazloženje da "opasna sintagma ‘srpsko-hrvatski’ implicira da u Bosni žive Srbi i Hrvati, a da Bošnjaka nema", jezik nazvali bosanskim.
U Hrvatskoj je hrvatski postao jedini zvaničan jezik a latinica jedino zvanično pismo.
Srpskohrvatski jezik, pod nazivom "srpsko-hrvatsko-slovenski", je bio službeni jezik Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca.
godine ovaj jezik se počinje službeno nazivati srpsko-hrvatskim , pa srpskohrvatski jezik tako postaje službeni jezik Bosne i Hercegovine od 1907.
U vreme ilirskog pokreta se javljaju ideje o stvaranju zajedničkog književnog jezika, koji se u to vreme uglavnom nazivao ilirskim.
Srpski je različit od hrvatskog, hrvatski je različit od srpskog i tako dalje.
Srpskohrvatski jezik se i dalje izučava na mnogim ozbiljnim univerzitetima sveta: Cambridgeu, Oxfordu, Sorbonni, Univerzitetu drzave Arizona u Phoenixu, itd.
U Bosni i Hercegovini se ovaj jezik službeno nazivao bosanskim, u periodu u periodu austro-ugarske vladavine od 1878.
Međutim, ako je u pitanju jednosložna reč koja ima dugi akcenat, jat će se zameniti sa ije (npr.
Taj naziv je vrlo brzo prihvaćen i u inostranstvu tako da u Italiji, gramatičari Pero Budmani i Giovanni Androvich u svojim radovima iz 1867.
Državotvorljivi jezikoslovci su na svim stranama pri konstituisanju svojih jezika insistirali na jezičkom čistunstvu i međusobnim različitostima (kao primer se često uzima riječ kafa-kava-kahva).
