Teško je tačno utvrditi u kojem su vremenskom trenutku nastali određeni članovi, kojih nema u klasičnom latinskom, ali su prisutni u svim romanskim jezicima.
pesme:  Svi prilozi u romanskim jezicima na -ment, -mente potiču od adverbijalizacije ove imenice, koja je tako dobila značajnu ulogu u istoriji latinskog jezika: npr.
U konjugacijskim paradigmama koje slede daje se razvoj glagolskog sistema iz klasičnog latinskog u vulgarni latinski te odraz vulgarnolatinskih oblika u četiri romanska jezika.
U vreme kraja Rimskog carstva dogodila se jedna važna promena, koja je proizvela pravi haos u celom dotadašnjem fonetskom sistemu i ostavila traga u svim romanskim jezicima.
U vulgarnom latinskom, klasično caput, -itis (= glava) zamenjeno je rečju testa (prvobitno = vrč, kup, promena koja je poznata i iz drugih jezika, cf.
Kao posledica toga, latinske reči pira (= kruška) i vēra (= istinita) imale su sličan odraz u romanskim jezicima, osim što se naravno njihovi fonetski principi razlikuju: ital./špan.
Rezultat tog razvoja bio je ovaj niz članova u romanskim jezicima: franc.
Kao što je bio slučaj i sa helenističkom kojnom, važni pokazatelji promena nalaze se u traktatima koji te promene kritikuju.
U latinskom je izricanje roda bilo važno, s jedne strane, za kongurenciju imenice sa pridevom ili zamenicom, a s druge, za razlikovanje deklinacijskih paradigmi.
S druge strane, osnovni latinski vokabular nije imao isti razvoj u romanskim jezicima, jer su se učeni i vulgarni oblici jedinstvenog latinskog jezika tokom cele istorije međusobno značajno razlikovali.
